Separaciona anksioznost
Separaciona anksioznost podrazumeva preteran strah od gubitka ili odvajanja od bliske osobe i javlja se kao normalna reakcija kod male dece. U dečijem dobu ona podrazumeva izražen strah prilikom odvajanja od roditelja ili drugih osoba kojima je dete privrženo. Separaciona anksioznost ima svoju funkciju u određenom razvojnom periodu jer na taj način dete koje nema svest o spoljnom svetu i opasnostima ostaje blizu osoba koje o njemu brinu i štite ga.
Razvoj deteta tokom odrastanja prolazi kroz određene faze. Tek rođene bebe se prilično dobro prilagođavaju drugim negovateljima. Sve dok su njihove potrebe zadovoljene većina beba mlađih od šest meseci se lako prilagođava drugim ljudima.
Sa šest meseci bebe počinju da pokazuju strah od separacije iz razloga što ne razumeju koncept vremena i nauče da je znak da su mama i tata otišli ukoliko ne mogu da ih vide. Bilo da je mama u prostoriji pored ili daleko, njima je isti doživljaj, ne znaju da će se vratiti i mogu biti uznemireni njenim odsustvom. Tada reaguju plačem dok mama ne bude u blizini.
Deca između osmog meseca i prve godine izrastaju u samostalnije mališane, ali su još uznemirenija u pogledu odvajanja od roditelja. Tada počinje faza usmerene privrženosti kada dete još više traži blizinu i kontakt. U tom periodu oni izdvajaju manji broj osoba za koje se vezuju i najčeće se javlja separaciona anksioznost koja se može javiti i prilikom odlaska mame na par sekundi u drugu sobu. Karakteristično za taj period je da dete traži da stalno bude nošeno, neprestano doziva majku ili drugu osobu za koju je privrženo, ne dozvoljava da ga neko drugi uspava, a ispoljava tugu i protestuje na razdvajanje od važne osobe. Separaciona anksioznost dostiže vrhunac sa četrnaest do osamnaest meseci.
Već oko druge godine dete može da podnese situacije razdvajanja, sve kraće protestuje i tuguje, razume kada roditelj objasni razlog odvajanja recimo da mora na posao, a prevladava strah i tugu pomoću rituala (mahanje, slanje poljupca, verbalnog pozdrava “vidimo se uskoro”) i sa nestrpljenjem očekuje povratak roditelja i raduje se ponovnom susretu.
Oko treće godine dete polako počinje da shvata da i ukoliko ne vidi roditelja on će se u nekom trenutku vratiti. Sposobnije je da ulazi u interakcije sa drugom decom i odraslima bez prisustva roditelja. U ovom i kasnijim periodima može doći do regresije kada se dete ponaša na način na koji je to činilo na mlađim uzrastima, na primer kada je bolesno, nakon dužeg odvajanja od roditelja, rodjenjem brata ili sestre ili ukoliko je roditelj zaokupljen svojim brigama i deluje manje dostupno za potrebe deteta.
Poremećaj separacione anksioznosti
Kada govorimo o posledicama koje separacija može ostaviti na dete, moramo uzeti u obzir uzrast deteta, kvalitet odnosa sa majkom ili drugom osobom za koju je privrženo, dužinu trajanja separacije, razvojni period, kao i karakteristike deteta, jer ne dovode sve separacije do psihičkih poremećaja. Poremećaj separacione anksioznosti se dijagnostikuje kada su simptomi preterani za razvojno doba i uzrokuju visok stres u svakodnevnom funkcionisanju. Poremećaj separacione anksioznosti najčešće počinje u detinjstvu, ali se može nastaviti u tinejdžerskim godinama i odraslom dobu. Faktori rizika mogu uključivati: životne stresove ili gubitke koji dovode do razdvajanja kao što su bolest ili smrt voljene osobe, razvod roditelja, prelazak u drugu školu, vrtić, problem životne sredine (doživljavanje neke vrste katastrofe koje dovode do razdvajanja). Određeni temperamenti su skloniji anksioznim poremećajima.
Visoka anksioznost pri odvajanju može biti izazvana odrastanjem sa roditeljima koji takođe pate od anksioznosti i prezaštićuju dete. Često se dešava da dete ima toliko blizak odnos sa majkom da ne zna kako da razvije socijalne odnose van porodice i da majka teško prihvata potrebu deteta da se odvoji.
Ovako odgajana deca rastu sa uverenjem da ne mogu sama i da neće preživeti ukoliko ih roditelji napuste. Posledice se mogu osetiti u periodu adolescencije gde separacija predstavlja jedan od najvažnijih razvojnih zadataka. U tom razvojnom periodu ona predstavlja izgradnju autonomije i oslobađanje zavisnosti od roditelja. Kako će neko odgovoriti na ovaj zadatak umnogome utiče rano iskustvo u odnosu sa njima. Deca koja su stvorila adekvatnu sliku roditelja koji ga razume i oseća njegove potrebe imaće i manje straha od odvajanja. Dešava se da mladi u periodu odraslog doba i dalje žive sa roditeljima koji nisu rešili problem separacije, te samim tim onemogućavaju adekvatnu individualizaciju adolescenata koja je neophodna za razvoj zrele ličnosti.
Simptomi
Poremećaj separacione anksioznosti kod dece najčešće se manifestuje strahom da se spava van kuće, pritužbama na bol u stomaku, glavobolje ili druge simptome kada se očekuje odvajanje od roditelja. Deca mogu pokazivati preteranu vezanost za jednog od roditelja, kao i strah da spavaju bez njegovog prisustva. Ovaj strah može remetiti svakodnevni život deteta i odnos sa vršnjacima, dete može odbijati da ide u vrtić, školu, na rekreativnu nastavu kao i da odlazi kod drugara.
Kod adolescenata i odraslih ovaj poremećaj se karakteriše strahom od odvajanja od bliskih osoba što se najčešće ispoljava u odnosima sa decom i partnerskim odnosima. Najčešće je to nastavak strahova koji su se razvili u detinjstvu. Simptomi mogu uključivati ponavljajuću i preteranu uznemirenost zbog odsustva od kuće ili odvajanja od voljenih osoba kao i stalnu i preteranu brigu o gubitku roditelja ili druge bliske osobe. Mogu se javiti okupirajuće misli da će se desiti nešto loše što će uzrokovati odvajanje od bliskih osoba, odbijanje da se bude daleko od kuće zbog straha od razdvajanja i iz navedenih razloga često izbegavanje da se ostane sam. Mogu se javiti i noćne more o razdvajanju kao i potreba da se u svakom trenutku zna gde je dete ili partner koje prati strah da će se veza naglo prekinuti i da će oni prestati da pružaju emocionalnu podršku i zaštitu. Strah je obično intenzivan, a osobi stvara osećaj da neće moći da brine o sebi nakon odvajanja i da je napuštena i zanemarena. Svaki gubitak koji se stvarno dogodi prati osećaj anksioznosti, tuge i besa.
Kako ublažiti anksioznost od odvajanja
Separaciona anksioznost remeti porodično funkcionisanje, može uticati na život svih članova porodice tako što ograničava porodične aktivnosti, dovodi do nezadovoljstva partnera koji sve manje imaju vremena jedno za drugo, ljubomore braće i sestara na dodatnu pažnju koja se pruža detetu sa separacionom anksioznošću. Kada je roditeljstvo u pitanju važno je raditi na promeni ponašanja i naučenih obrazaca u odnosu roditelj – dete što pomaže u jačanju osećaja sigurnosti i kod deteta i kod roditelja.
Razumevanjem roditelja zašto se njihovo dete tako oseća dolazi do promene u komunikaciji i odnosu koja pozitivno utiče na promenu ponašanja i deteta i roditelja, a samim tim i celog porodičnog sistema.
Saveti kako pomoći detetu pri odvajanju
Razumevanje kroz šta prolazi vaše dete i priprema nekoliko strategija za suočavanje može vam pomoći da oboje lakše prebrodite odvajanje.
- Pokušajte da ne upisujete dete u vrtić ili da ga ostavite na čuvanje nepoznatoj osobi kada je staro između 8 meseci i godinu i po dana.
- Kada se odvajate od deteta trudite se da pozdravljanje prilikom odlaska bude prijatno i brzo. Budite mirni i pokažite mu poverenje. Objasnite mu da idete i da ćete se vratiti. Ukoliko pozdravljanje potraje, potrajaće i anksioznost. Pokušajte da pozdravljanje bude sa istim ritualom u isto vreme svakog dana. Deca vole stabilnost i rutinu ona im pruža osećaj sigurnosti i na taj način grade poverenje u svoju nezavisnost.
- Održite svoje obećanje o povratku, na taj način ćete izgraditi poverenje i nezavisnost i poslati poruku detetu da je sposobno da bude bez vas. Ovo je korisno čak i kod beba, iskradanjem bez pozdrava dete ostavljamo zbunjeno ili uznemireno kada shvati da nismo tu što može uticati da se sledeći put još teže smiri kada ga napustite. Prilikom razgovora navedite detalje koje dete može da razume. Ako je u vrtiću, a znate da ćete se vratiti u 15h recite da ćete se vratiti posle popodnevne užine. Ukoliko se razdvojenost odnosi na odlazak od kuće objasnite mu da ćete se vratiti pre spavanja ili posle dva spavanja ukoliko na primer idete na službeni put.
- Budite dosledni. Razdvajanje i reakcije deteta tom prilikom imaju uticaj na roditelje. Nikome nije prijatno kada zna da mora da ostavi dete koje plače i ljuti se, ali deca to itekako osete. Ukoliko otkažete svoje planove svaki put kada dete zaplače ili se vraćate nazad u kuću dete će nastaviti da koristi ovu taktiku kako bi izbeglo razdvajanje. Povratak može samo da pogorša stvari. Posvetite punu pažnju detetu kada kažete da odlazite, trudite se da izgledate smireno, jer ukoliko izgledate zabrinuto ili tužno dete može pomistiti da mesto gde ostaje nije bezbedno.
- Vežbajte da budete odvojeni jedni od drugih i polako upoznajte nove ljude i mesta. Ukoliko želite da dete prvi put ostavite drugoj osobi na čuvanje, pozovite je da prethodno par puta provede vreme sa detetom kada ste i vi tu. Kada dete upisujete u vrtić ili školu napravite par poseta zajedno, pre upisa šetajte sa detetom do vrtića ili škole, objasnite mu da će tu provoditi neko vreme bez vas uz detalje kada ćete ga pokupiti, gde ćete ići, kako će izgledati dan nakon vrtića ili škole.
- Dozvolite detetu da ponese od kuće nešto što voli, kao što je igračka ili ćebe. Ovi predmeti će mu pomoći da se oseća sigurnije. Možete mu dati i nešto vaše ili smisliti ritual pri pozdravljanju.
- Trudite se da ne kritikujete dete, poruke tipa “Ponašaš se kao beba” mogu još vise uznemiriti dete i izazvati mu osećaj krivice.
- Pričajte sa njim o tome kako se oseća, važna poruka za dete je da vi prihvatate i razumete kako se oseća. Čitajte mu knjige i smišljajte priče o strahovima od razdvajanja, na taj način dete dobija poruku da nije samo i da se i drugi slično osećaju.
Kada govorimo o preteranom strahu od odvajanja kod adolescenata i odraslih važno je za početak osvestiti da problem postoji. Lekovito može biti razmišljanje o tome šta je zajedničko važnim ljudima u vašem životu? Da li se neka priča ponavlja kada je u pitanju izbor osoba za koje se vezujete i zašto ih birate? Ovo nas vraća na početak teksta gde možete razmiljašti o tome da li vam se desio gubitak ili su roditelji bili nedostupni za vas, ili potpuno suprotno da li ste imali roditelje koji nisu hteli da vas puste da zadovoljavate sopstvene potrebe, insistirali su da uvek budete blizu njih ili u svakodnevnom kontaktu, nekad i više puta dnevno, pa danas teško tolerišete samoću i odvojenost. Da li su vaši izbori upravo povezani sa onim što vam je poznato i da li uporno pokušavate da ovladate situacijom u kojoj ste se bespomoćno osećali kao deca u kojoj ste naučili da je anksioznost jednako ljubav? Da li danas možete da birate drugačije, upravo suprotno od svega onoga kako ste naučeni?
I na kraju, psihoterapija uvek može biti način koji nam može pomoći da bolje razumemo sebe, prošlost i da menjajući odnos prema njoj oblikujemo sadašnjost, jer izlaz uvek postoji samo je pitanje da li smo spremni da ga vidimo.